Best statuses Najbolji statusi Najboljši statusi Najbolji statusi Najbolji statusi Најбољи статуси

Najbolji Facebook statusi - Ožujak - Stranica 2648

Koliko god ga ne volim, koliko god sam ga zaboravila, kada bi se sada stvorio ispred mene, i kada bih ga zagrlila onako najjače, najčvršće, i kada bi me pogledao - zaplakala bih istog trenutka.sKoliko god ga ne volim, koliko god sam ga zaboravila, kada bi se sada stvorio ispred mene, i kada bih ga zagrlila onako najjače, najčvršće, i kada bi me pogledao - zaplakala bih istog trenutka.s
Ponekad poželim da sam neka druga... Neka od onih koje znaju držati jezik za zubima! Poželim da se znam lažno smijati i podilaziti... Da sam neka koja voli nabrzinu, zaboravlja još brže i lakše... Voljela bih da sam neka slabija, nesigurna, netolerantna, nestrpljiva... A onda zastanem u svim tim mislima, nasmijem se i shvatim- zaista je lijepo kad se izdvajaš iz gomile istih...Ponekad poželim da sam neka druga... Neka od onih koje znaju držati jezik za zubima! Poželim da se znam lažno smijati i podilaziti... Da sam neka koja voli nabrzinu, zaboravlja još brže i lakše... Voljela bih da sam neka slabija, nesigurna, netolerantna, nestrpljiva... A onda zastanem u svim tim mislima, nasmijem se i shvatim- zaista je lijepo kad se izdvajaš iz gomile istih...
NAKON NEKOG VREMENA NAUČIŠ... Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan, I da uistinu vrijediš...NAKON NEKOG VREMENA NAUČIŠ... Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan, I da uistinu vrijediš...
-----------------------ISPOVIJEST ANĐELA-------------------------Jednom davno.... Jedne ljetne noći,Anđeo je lovcu otkrila svoju ljubav,rekla mu je da ga voli da je samo sa njim potpuna,cijela...Nije krila svoje najnježnije osjećaje,a znala je dobro da je Lovac okrutan i da ne zna za ljubav...Tišina sa druge strane,jeziva i bolna srušila je sve,ubila onaj sjaj u njenom oku,onaj slatki nemir u njoj pretvorio se u bolni grč...''JA TI NE MOGU PRUŽITI LJUBAV,SAMO SI MI DRAGA I TO JE SVE'' bio je odgovor Lovca...Ipak bila je ponosna i nije dozvolila da vidi koliko ju je povrijedio,bila je hrabra i nastavila je prijateljstvo sa Lovcem...Ali to nije dugo je morao da ide daleko od Anđela,ali joj je obećao da će se vratiti...Ona ga je čekala,nadala se njegovu povratku...Noćima je gledala u vedro nebo obasuto zvjezdama,utjeha joj je bilo to što su pod istim nebom,ono ih je na neki čudan način spajalo...Dočekala je povratak Lovca ali nije bila spremna na ono što ju je čekalo...Optužbe,uvrede,i ta prokleta hladnoća kojom je isijavao toga dana...Polomio joj je ponovno krila,odbacio je od sebe i ostavio samu,otišao je od nje,činilo se zauvijek...Ta borba sa sa samom sobom,to prokletstvo ljubavi,taj osjećaj odbačenosti učinio ju je gordom i ledenom za sav vanjski one koji su joj ljubav nudili postala je noćna mora,igrala se sa njima baš kao što se Lovac igrao sa njom...Ali oči,oči su je uvijek izdavale...Bile su ogledalo njene duše,u njima se moglo vidjeti da pati...I onda kada je mislila da je nestao zauvijek pojavio se on,Lovac...Tu sreću,to nikome nije mogla opisati riječima...Ipak nešto je bilo drugačije,Lovac nije bio kao nekada...Postao je nježniji,suptilniji,nije više bio onako hladan...Govorio joj je o ljubavi,rekao joj je da je voli...Koliko puta je samo željela da čuje te riječi,da zna da ipak ima nade za njih...Ali strah je bio jači,sjetila se svoje patnje,onog odbijanja i nadmenog ponašanja,one noći kada mu je rekla da ga voli i srcem i dušom kada se on okrenuo i rekao ne...Sjetila se kako je patila kada su bili razdvojeni i šta joj je učinio kada se vratio...Sjetila se svega i nije htjela da mu dozvoli da je povrijedi ponovno...Ovaj put je ona rekla Ne,mada nije željela...Lomili su je orkani strasti i ljubavi,lomila je čežnja za njim...Odlučila je da će biti iznad toga,neće mu dopustiti da se igra sa njom,ne više...Ovaj put su izmijenili uloge Lovac i Anđeo...Povrijedila ga je kao i on nju,ali umjesto zadovoljstva osjetila je samo gorčinu,ljutnju na samu sebe što ga je uvjerila da ga ne voli i da joj je sad svejedno...A još uvijek ga je voljela istom onom jačinom,istim onim žarom...Kada je otišao znala je da je odnio jedan dio nje,onaj dio koji ju je činio potpunom,sretnom...Ostala je sama,slomljena...Upropastila je sama sebe...Ostala je Anđeo slomljenih krila,nesposobna da voli bilo koga osim njega...-----------------------ISPOVIJEST ANĐELA-------------------------Jednom davno.... Jedne ljetne noći,Anđeo je lovcu otkrila svoju ljubav,rekla mu je da ga voli da je samo sa njim potpuna,cijela...Nije krila svoje najnježnije osjećaje,a znala je dobro da je Lovac okrutan i da ne zna za ljubav...Tišina sa druge strane,jeziva i bolna srušila je sve,ubila onaj sjaj u njenom oku,onaj slatki nemir u njoj pretvorio se u bolni grč...''JA TI NE MOGU PRUŽITI LJUBAV,SAMO SI MI DRAGA I TO JE SVE'' bio je odgovor Lovca...Ipak bila je ponosna i nije dozvolila da vidi koliko ju je povrijedio,bila je hrabra i nastavila je prijateljstvo sa Lovcem...Ali to nije dugo je morao da ide daleko od Anđela,ali joj je obećao da će se vratiti...Ona ga je čekala,nadala se njegovu povratku...Noćima je gledala u vedro nebo obasuto zvjezdama,utjeha joj je bilo to što su pod istim nebom,ono ih je na neki čudan način spajalo...Dočekala je povratak Lovca ali nije bila spremna na ono što ju je čekalo...Optužbe,uvrede,i ta prokleta hladnoća kojom je isijavao toga dana...Polomio joj je ponovno krila,odbacio je od sebe i ostavio samu,otišao je od nje,činilo se zauvijek...Ta borba sa sa samom sobom,to prokletstvo ljubavi,taj osjećaj odbačenosti učinio ju je gordom i ledenom za sav vanjski one koji su joj ljubav nudili postala je noćna mora,igrala se sa njima baš kao što se Lovac igrao sa njom...Ali oči,oči su je uvijek izdavale...Bile su ogledalo njene duše,u njima se moglo vidjeti da pati...I onda kada je mislila da je nestao zauvijek pojavio se on,Lovac...Tu sreću,to nikome nije mogla opisati riječima...Ipak nešto je bilo drugačije,Lovac nije bio kao nekada...Postao je nježniji,suptilniji,nije više bio onako hladan...Govorio joj je o ljubavi,rekao joj je da je voli...Koliko puta je samo željela da čuje te riječi,da zna da ipak ima nade za njih...Ali strah je bio jači,sjetila se svoje patnje,onog odbijanja i nadmenog ponašanja,one noći kada mu je rekla da ga voli i srcem i dušom kada se on okrenuo i rekao ne...Sjetila se kako je patila kada su bili razdvojeni i šta joj je učinio kada se vratio...Sjetila se svega i nije htjela da mu dozvoli da je povrijedi ponovno...Ovaj put je ona rekla Ne,mada nije željela...Lomili su je orkani strasti i ljubavi,lomila je čežnja za njim...Odlučila je da će biti iznad toga,neće mu dopustiti da se igra sa njom,ne više...Ovaj put su izmijenili uloge Lovac i Anđeo...Povrijedila ga je kao i on nju,ali umjesto zadovoljstva osjetila je samo gorčinu,ljutnju na samu sebe što ga je uvjerila da ga ne voli i da joj je sad svejedno...A još uvijek ga je voljela istom onom jačinom,istim onim žarom...Kada je otišao znala je da je odnio jedan dio nje,onaj dio koji ju je činio potpunom,sretnom...Ostala je sama,slomljena...Upropastila je sama sebe...Ostala je Anđeo slomljenih krila,nesposobna da voli bilo koga osim njega...
"Kako su žena i voda slične. Kako ne možeš, nju, ženu, zadržati na mjestu gdje hoćeš i kako želiš. Ona sama sebi nađe put i smjesti se kako joj odgovara, baš kao i rijeka. I ne možeš je ukrotiti po svome, ako ona neće. A ako ona to hoće, prožme te i ispuni potpuno, uđe u svaku poru i tamo ostaje stvarajući i rađajući"..."Kako su žena i voda slične. Kako ne možeš, nju, ženu, zadržati na mjestu gdje hoćeš i kako želiš. Ona sama sebi nađe put i smjesti se kako joj odgovara, baš kao i rijeka. I ne možeš je ukrotiti po svome, ako ona neće. A ako ona to hoće, prožme te i ispuni potpuno, uđe u svaku poru i tamo ostaje stvarajući i rađajući"...
Bili Mujo i Haso u nekom hotelu i preko noći ih izujedaju komarci. Žale se oni na recepciji, a oni ih pitali jesu li ostavili svjetlo. "Jesmo, bolan". "Ma, morate ugasiti svjetlo, zato što ih privlači". I tako drugu noć oni ugase svjetlo, kad u sobu ulete svici. Poviče Mujo: "Bjež'mo Haso, evo ih s baterijama".Bili Mujo i Haso u nekom hotelu i preko noći ih izujedaju komarci. Žale se oni na recepciji, a oni ih pitali jesu li ostavili svjetlo. "Jesmo, bolan". "Ma, morate ugasiti svjetlo, zato što ih privlači". I tako drugu noć oni ugase svjetlo, kad u sobu ulete svici. Poviče Mujo: "Bjež'mo Haso, evo ih s baterijama".
Bio je jedan od onih koji je odlazio kad mi je najviše trebao, i nije se javljao danima. S njim nikad nisam znala na čemu sam. Bio mi je sve, i bio mi je ništa. Bio je moj, a nikad ga nisam imala...Bio je jedan od onih koji je odlazio kad mi je najviše trebao, i nije se javljao danima. S njim nikad nisam znala na čemu sam. Bio mi je sve, i bio mi je ništa. Bio je moj, a nikad ga nisam imala...
Tu si. Sjedi. Molim te... Hvala što si došao. Ne, ne govori ništa! Samo me slušaj. Ako kažeš nešto, bojim se da ću odustati od ovoga. Zvala sam te jer... Jer mi je ovo trebalo. Ne ti, već ovo... Da ti kažem sve što nisam. Da mogu krenuti dalje. Ne gledaj me tako. Tako se gleda neko koga žališ, a ja to ne želim. Želim... Želim ti reći da je... Sve ok... Zapravo, nije! Fališ mi! Prokleto mi fališ! Fali mi tvoj jaki zagrljaj, tvoj miris, tvoj strastveni poljubac. Naš smijeh... Zapravo, fali mi sreća. Nisi trebao i nju ponijeti sa sobom. I znaš šta? Ljuta sam! Ljuta sam jer ne znam šta je od svega onoga istina, a šta laž. Ljuta sam jer te nemam. Ljuta sam jer mi nisi mogao reći istinu u oči. Možda bi tada manje boljelo... Znaš šta je najgore? Znala sam. Znala sam da ćeš otići, odustati od nas. Ne pitaj kako, ali jesam. Srce sve zna, samo ne želi priznati. Nadala sam se da griješi, samo ovaj put. Ali, ne. Ako si već planirao otići, zašto si išta počinjao?! Zašto si uopće došao?! Ne mrzim te. Nikada ne bih mogla. Samo mi trenutno nisi najdraža osoba na svijetu. Oprosti. Što sam mislila da zaslužuješ da te volim. Jednostavno, nisi ti za to. Bar ne sa mnom... Čuj, volim! To ti do sada nisam rekla. Nisam stigla. Shvatila sam to onoga dana kad smo se posljednji put vidjeli. I htjela sam ti reći. Ali, nisam... Ja sam ona koja ti nikada neće prva reći da te voli. Ali, evo, rekla sam. Sad znaš. Da, volim te. Ne moraš se toliko čuditi. Dobro si se potrudio da do toga dođe. Izvini, opet ja i moja ljutnja... Zapravo, za šta se ja izvinjavam?! Što te volim? Ti si taj koji bi se trebao izvinuti, biti muškarac. Ali, ne moraš. Ništa se ne bi promijenilo. I da, nisam te zvala kako bi mi se vratio. Ipak, priznajem, nadala sam se najmanjim djelićem svoje duše da ćeš me prekinuti već na prvoj rečenici, zagrliti onako kako samo ti to znaš i reći da sam ti falila. Ne da me voliš, samo da ti falim. Ovo je život. Sretni krajevi su za bajke. Ili bar za druge ljude. Prije nego što odem, želim da znaš da ti želim sve najbolje. Stvarno. Ja sam završila s pokušavanjem da budem u njemu...Tu si. Sjedi. Molim te... Hvala što si došao. Ne, ne govori ništa! Samo me slušaj. Ako kažeš nešto, bojim se da ću odustati od ovoga. Zvala sam te jer... Jer mi je ovo trebalo. Ne ti, već ovo... Da ti kažem sve što nisam. Da mogu krenuti dalje. Ne gledaj me tako. Tako se gleda neko koga žališ, a ja to ne želim. Želim... Želim ti reći da je... Sve ok... Zapravo, nije! Fališ mi! Prokleto mi fališ! Fali mi tvoj jaki zagrljaj, tvoj miris, tvoj strastveni poljubac. Naš smijeh... Zapravo, fali mi sreća. Nisi trebao i nju ponijeti sa sobom. I znaš šta? Ljuta sam! Ljuta sam jer ne znam šta je od svega onoga istina, a šta laž. Ljuta sam jer te nemam. Ljuta sam jer mi nisi mogao reći istinu u oči. Možda bi tada manje boljelo... Znaš šta je najgore? Znala sam. Znala sam da ćeš otići, odustati od nas. Ne pitaj kako, ali jesam. Srce sve zna, samo ne želi priznati. Nadala sam se da griješi, samo ovaj put. Ali, ne. Ako si već planirao otići, zašto si išta počinjao?! Zašto si uopće došao?! Ne mrzim te. Nikada ne bih mogla. Samo mi trenutno nisi najdraža osoba na svijetu. Oprosti. Što sam mislila da zaslužuješ da te volim. Jednostavno, nisi ti za to. Bar ne sa mnom... Čuj, volim! To ti do sada nisam rekla. Nisam stigla. Shvatila sam to onoga dana kad smo se posljednji put vidjeli. I htjela sam ti reći. Ali, nisam... Ja sam ona koja ti nikada neće prva reći da te voli. Ali, evo, rekla sam. Sad znaš. Da, volim te. Ne moraš se toliko čuditi. Dobro si se potrudio da do toga dođe. Izvini, opet ja i moja ljutnja... Zapravo, za šta se ja izvinjavam?! Što te volim? Ti si taj koji bi se trebao izvinuti, biti muškarac. Ali, ne moraš. Ništa se ne bi promijenilo. I da, nisam te zvala kako bi mi se vratio. Ipak, priznajem, nadala sam se najmanjim djelićem svoje duše da ćeš me prekinuti već na prvoj rečenici, zagrliti onako kako samo ti to znaš i reći da sam ti falila. Ne da me voliš, samo da ti falim. Ovo je život. Sretni krajevi su za bajke. Ili bar za druge ljude. Prije nego što odem, želim da znaš da ti želim sve najbolje. Stvarno. Ja sam završila s pokušavanjem da budem u njemu...
Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena, a ne videti ona otvorena vrata.Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena, a ne videti ona otvorena vrata.
Zašto su svi ljudi tako ljubomorni jedni na druge!? Svi se mjesaju u tudje stvari i obožavaju da ogovaraju druge samo da bi tako prikrili svoje mane i nedostatke! Zar vise niko nezna za onu poslovicu: "ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE"Zašto su svi ljudi tako ljubomorni jedni na druge!? Svi se mjesaju u tudje stvari i obožavaju da ogovaraju druge samo da bi tako prikrili svoje mane i nedostatke! Zar vise niko nezna za onu poslovicu: "ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE"
Stranica: